Isti kao i svaki drugi dan, a opet drugačiji. Dan kada se htio, ne htio, prisjetiš studentskih dana, čežnji, snova. Dan kada se prisjetiš svih svojih nepodopština koje si učinio tijekom školovanja, neprežaljenih ljubavi i naravno, svojeg učitelja ili učiteljice.

Još uvijek se sjećam prvog dana kada je u učionicu stigao moj učitelj. Krupne građe, crne kose i tamnih brkova, izgledao je zastrašujuće. Učionicom je proletio prigušeni uzdah zaprepaštenja. Kao da je to osjetio, moj učitelj nas je nježno pogledao i nasmijao se. Svi smo odahnuli.

Još i danas ga ponekad susretnem, pozdravim, uvijek s istim poštovanjem, svjesna da mu nikada neću moći vratiti ljubav koju nam je nesebično pružio tijekom prve četiri godine školovanja.

Danas sam i ja učiteljica, ponosna na svoje zanimanje. Unatoč svemu, često se pitam, jesam li i upola dobra kao moj učitelj i hoću li ga ikada nadmašiti?

                      Veseo smijeh mojih kolegica trgne me iz razmišljanja i vrati u stvarnost. Skoro sam zaboravila da se nalazimo na obiteljskom imanju u Cepidlaku. Naime, učitelji naše škole odlučili su proslaviti svoj dan melenim domjenkom. Salom je odzvanjala glazba nekog benda koji se svesrdno trudio zabaviti nas. Na kraju mu je to i uspjelo jer su neki učitelji zaplesali. Drugi su malo prošetali i razgledali imanje, porazgovarali s kolegama o nesigurnoj budućnosti, napunili baterije i puni elana vratili se kući.

Ipak, lijepo je biti učitelj/ica.